HIPNOTIZER
Džozef P. Brenen
Morganov Karneval čuda stigao je u Rivervil i razapeo šatore na velikom igralištu za bejzbol na kraju varošice.Bilo je toplo veče početkom oktobra i oko sedam časova oko njega se okupila povelika gomila sveta.
Trpali su u usta kikiriki i kokice pržene na buteru,ispijali čašu za čašom limunade i ulepili prste pokušavajući da sa živopisno obojenih šećerlema oljušte papir.
Činilo se da su svi bili opušteni i vedri kad je na scenu izašao hipnotizerov najavljivač.Nizak i zdepast u kockastom odelu, drao se u mikrofon.
Kad se ispred platforme okupilo pedesetak ljudi,pojavio se hipnotizer.
Obasjan jarkim električnim svetlom,delovao je upečatljivo.njegova visoka figura,mršava od iscrpljenosti,bled ten,a ponajviše njegove crne,utonule oči,ogromne i blistave,odmah su prisilili publiku na pažnju.Odeća,crno odelo strogog kroja i staromodna crna mašna,kao vrpca dopunjavala je utisak.
Sa izrazom koji je odavao ravnodušnost i neki tihi prezir hladno je odmerio gomilu.
-Biće mi potreban jedan dobrovoljac- rekao je.-Ako bi neko bio ljubazan da istupi...
Svi su se zagledali,ili gurkali svog suseda,ali niko nije zakoračio prema platformi.
-Uveravam vas,dame i gospodo,da je tačka potpuno neškodljiva,lišena bilo kakve opasnosti- dodao je umornim glasom.
Osvrtao se iščekujući a onda se jedan mladić probi laktovima kroz gomilu prema platformi.
Hipnotizer mu je pomogao da se popne uz stepenice i smestio ga na stolicu.
-Opusti se- reče mu.Ja ću te uspavati i ti ćeš činiti tačno ono što ti ja kažem.
Mladić se vrpoljio smejući se samouvereno prema gomili.
Hipnotizer privuče njegovu pažnju netrmice ga gledajući svojim ogromnim očima i mladić se umiri.
Odjednom neko iz gomile hitnu poveliku loptu obojenih kokica prema platformi i ona padoše tačno na teme mladog čoveka koji je sedeo.On poskoči i umalo ne padne sa stolice,a gomila,dotle mirna,grunu u neobuzdan smeh.
Hipnotizer je pocrveneo kao rak.
-Ko je to učinio?- upitao je stisnutog grla.Gomila se utiša.
Hipnotizer je i dalje ispitivački zurio a onda,postepeno,crvenilo iščili iz njegovog lica.Prestade da drhti,ali oči su mu ostale opake.
Klimnuo je glavom mladiću koji je sedeo na platformi,otpustio ga je uz dve-tri reči zahvalnosti,a zatim se ponovo okrenuo prema gomili.
-Zbog ovog prekida-rekao je prigušenim glasom- tačka će morati da se ponovi...ali sa novim licem.Možda će osoba koja je bacila kokice izvoliti da se popne?
Bar desetak ljudi okrenulo se prema prilici koja je stajala u senci na samom začelju skupa.
Hipnorizer ga je odmah opazio:njegove crne oči kao da počeše da se puše.
-Možda se dotični plaši da dođe- rekao je podrugljivo.-On više voli da se krije u senci i da baca kokice.
Krivac se oglasi iznenadnim povikom,a onda poče ratoborno da se probija prema platformi.
Seo je na stolicu pun prkosa i nekoliko trenutaka vidljivo se opirao hipnotizerovom savetu da se opusti.Ubrzo je, međutim, njegova agresivnost nestala i on se poslušno zagledao u gnevne oči nasuprot svojima.
Posle još nekoliko trenutaka ustao je na hipnotizerevu naredbu i opružio se,poleđuške,na tvrdim daskama platforme. Gomila huknu od zapanjensti.
-Ti ćeš zaspati- govorio mu je hipnotizer.-Ti ćeš zaspati.Ti toneš u san...Već spavaš i činećeš sve što ti ja naredim...Sve što...
Njegov glas je jednolično brujao ponavljajući po nekoliko puta iste rečenice,a publika je postajala sve napetija.
-Nemoj da ustaneš - ali se odigni od platforme!- zapovedio je hipnotizer.-Odigni se od platforme!- Njegove oči postadoše divlje i zlosutne i masa uzdrhta.
-Odiži se...
Gomila zadrža dah.
Mladi čovek koji je ležao na platformi,ne pokrećući ni jedan jedini mišić,poče da se uspinje horizontalno.Penjao se polako, gotovo neprimetno u prvi mah,a onda sa očiglednim ubrzanjem.
-Odiži se!- odzvanjao je hipnotizerov glas.
Mladić je nastavio da se penje sve dok nije bio otprilike metar i po iznad platforme,ali ni tada se nije zaustavio.
Posmatračim su bili sigurni da je to nekakav trik,ali su,uprkos tome,zurili otvorenih usta.Činilo se da mladić lebdi i da se kreće kroz vazduh bez ikakve moguće fizičke potpore.
Odjednom,njihovu pažnju privukao je hipnotizer:prineo je jednu ruku prsima,zateturao se,a onda pao na platformu.
Čuli su se uzvici da treba pozvati lekara.Najavljivač u kockastom odelu iskrsnu iz šatora i nagnu se nad nepomično telo.
Opipao je puls,odmahnuo glavom i uspravio se.Neko mu je pružio bocu viskija,ali on je ponudu ćutke odbio.
Jedna žena u gomili vrisnu.
Svi se okrenuše prema njoj,a trenutak kasnije pogled im skrenu u pravcu u kome je i ona zurila- mladić kojeg je hipnotizer uspavao i dalje se penjao.Čak i posle hipnotizerove smrti on je nastavio da izvršava njegovu naredbu "Odiži se!"
Najavljivač,očiju koje umalo nisu iskočile iz glave,načini očajnički skok uvis.Ali,njegovi prsti jedva su okrznuli mladića u pokretu.
Ukrućeno telo mladog čoveka nastavljalo je da se diže kao da ga je vukao neki nevidljivi čekrk.
Žene počeše histerično da vrište:muškarci su vikali.Ali,niko nije znao šta bi trebalo da se uradi.Izraz strave navlačio se na lice najavljivača dok je zurio gore.U jednom trenutku,kao sluđen,okrenuo se prema hipnotizerevom opruženom telu.
-Siđi,Frenk!Siđi!- vrištala je gomila.-Frenk!Probudi se!Siđi!Prestani,Frenk!
Frenkovo obličje kretalo se naviše sve dok se nije poravnalo sa šiljkom karnevalskog šatora,dok nije dostigao visinu najvišeg drveća,dok nije nadmašilo drveće i produžilo u pravcu mesečinom obasjanog neba ranog oktobra.
Mnogi iz gomile pokrili su dlanovima svoja užasnuta lica i okrenuli se na drugu stranu.
Oni koji su nastavili da gledaju videli su telo kako se uzdiže prema nebu,sve dok nije postalo majušna mrlja slična ugarku koji plovi tamo daleko u blizini Meseca.
A onda je potpuno iščezla.